Ovom članku je potrebna jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija. Pogledajte kako poboljšati članak, kliknite na link uredi i doradite članak vodeći računa o standardima Wikipedije.

Ovom članku je neophodan prijevod sa hrvatskog jezika na bosanski jezik. Ovaj članak je napisan na nekom drugom jeziku, umjesto na bosanskom. Ako je članak bio predviđen za čitaoce projekta Wikipedije na tom jeziku, molimo vas premjestite članak na dotični jezik. Pogledajte i spisak Wikipedijinih jezičnih projekata.

Kraljevina Jugoslavija Kingdom of Yugoslavia
1929 - 1941
Države prije: ← Država SHS Države poslije: Nezavisna država Hrvatska → Kraljevina Crna Gora (1941.) → Nedićeva Srbija →
Grb
Uzrečica: Jedan narod, jedan kralj, jedna država
Himna: Himna Kraljevine Jugoslavije
Položaj Kraljevine Jugoslavije na karti
Glavni grad		Beograd
Najveći grad		Beograd
Službeni jezik		srpsko-hrvatsko-slovenski
Etničke grupe		Crnogorci, Hrvati, Makedonci, Muslimani, Slovenci, Srbi i dr.
Državno uređenje		Konstitucionalna monarhija
	Kralj
-	1929 - 1934	Aleksandar I. Karađorđević
-	1934 - 1941	Petar II. Karađorđević
Nezavisnost
-	Priznato	6. januar 1929.
Površina
-	Ukupno	247.542 km²
Stanovništvo
-	Ukupno (1931)	13.934,.038
Valuta		dinar
Vremenska zona		UTC +1

Kraljevina Jugoslavija , naziv je za monarhiju koja je obuhvatala područja Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Makedonije, nastala je 6. januara 1929., a prestala postojati uspostavom Demokratske Federativne Jugoslavije. Kralju Petru II Karađordđeviću je zabranjen povratak u zemlju 29. novembra 1943. godine.

[uredi] Kraljevina Jugoslavija

Objavljena preko Radio Beograda, Šestojanuarska diktatura kralja Aleksandra I. isprva je dočekana s odobravanjem, ali se kasnije pokazala kao nastavak dotadašnje dvorske politike.

Atentat u Narodnoj skupštini 1928. donio je još veće probleme u Kraljevini SHS, a kriza se toliko produbila da je reagirati morao sam kralj. Dana 6. januara 1929., preko Radio Beograda objavio je ukidanje Narodne skupštine i svih stranaka, uveo je diktaturu, koju će historija pamtiti kao Šestojanuarska diktatura, a sve je to opravdao krizom koju parlamentarci nisu uspjeli riješiti - između Kralja i Naroda od tog trenutka posrednika nije smjelo biti. Nekoliko mjeseci potom, kralj Aleksandar donosi novi Zakon o nazivu i podjeli države kojim će ime države promijeniti u Kraljevina Jugoslavija, provodeći, tako, geslo "Jedan narod, jedan kralj, jedna država", a istu će podijeliti na 9 banovina i grad Beograd. Ukinute su bilo kakve nacionalne posebnosti, a stvorena je, što i jest bilo jedno od izvornih ideja Karađorđevića, jugoslavenska nacija sa jugoslavenskim jezikom kao službenim.

Nakon njegove smrti, Radića je na čelu HSS-a i SDK naslijedio dr. Vladko Maček.

Iako je dobar dio političara, posebno hrvatskih (njih je predvodio dr. Vladko Maček, nasljednik Stjepana Radića na čelu SDK), pozdravio uvođenje diktature, smatrajući ju boljim rješenjem od Vidovdanskog ustava i novom prilikom za ujednačavanje odnosa, proglašenje iste dovelo je, zapravo, do eskalacije nasilja protiv unutrašnjih neistomišljenika, što je samo povećalo spiralu stvorenu još 1918. godine. U državnom pokušaju razbijanja albanskih, hrvatskih, makedonskih i slovenskih pokreta hrvatske žrtve će postati najpoznatije. Među istaknutim žrtvama ističu se Josip Predavec, HSS-ov zastupnik ubijen nedugo nakon izlaska iz zatvora, Đuro Đaković, jedan od visokopozicioniranih dužnosnika još uvijek ilegalne KPJ i albanolog i pisac, pravaš Milan Šufflay, koji je ubijen usred Zagreba. Šufflayjevo ubojstvo posebno je odjeknulo u svijetu, posebice zbog naknadnog zataškavanja od strane vlasti (o tome se, naime, nije pisalo niti govorilo), a na ponašanje beogradske vlasti pismom su reagirali, između ostalih, i Albert Einstein i Heinrich Mann.^[1][2][3] Atentat je pokušan i na pravaša Milu Budaka, dok je Vladko Maček izbjegao smrt, ali je dobar dio vremena proveo u zatvoru. Godine 1932., Ustaše, koje je još od 1928. vodio Ante Pavelić kao tajni, revolucionarni ogranak HSP-a kojemu je cilj stvaranje samostalne Hrvatske, podižu ustanak u ličkom selu Brušane. Ustanak je bio izveden poprilično traljavo, tako da je ugušen bez većih problema, ali bio je ovo prvi javni istup UHRO-a, koji je tada već imao jasno definirane političke ciljeve. Iako je Ante Pavelić već 1928. in absentia osuđen na smrt od strane Suda za zaštitu države, djelovanje ustaša u inozemstvu bilo je poprilično plodonosno (kasnije će se to, doduše, pokazati kao problem, jer će te iste ustaše, na temeljima fašizma i nacizma, voditi genocidnu i diktatorsku NDH). Osim individualnih atentata, događali su se i neki kolektivni pokolji kao što su Sibinjske, Senjske i Vrbske žrtve. Gospodarska i politička hegemonija nije jenjavala, tako da je nova agrarna reforma ponovo išla na ruku srpskog seljaštva (naime, zemlju koja se dijelila prvo su dobivali sudionici Srpskih ustanaka, pa ratni veterani, a tek onda ostali), a odnos snaga na važnim državnim funkcijama bio je nevjerojatan - možda najbolji primjer je primjer generala Jugoslavenske vojske. Naime, od svih generala, broj srpskih generala bio je 161, dok je broj hrvatskih generala bio 2. Slični omjeri bili su i na drugim funkcijama.

Godine 1932., Kraljevina Jugoslavija dolazi na rub rata sa Italijom nakon Trogirskog incidenta od 1. prosinca 1932. (tom su prigodom pripadnici Sokola Kraljevine Jugoslavije u Trogiru uništili ili teško oštetili čak osam starih mletačkih lavova) i još nekoliko incidenata.^[4].

Izuzev Mačeka, potpis na Zagrebačke punktacije stavili su i Ante Trumbić, predsjednik HFSS-a i bivši Ministar vanjskih poslova te Mile Budak, vođa HSP-a i kasniji Pavelićev Ministar prosvjete i vjere.

Iako je situacija u zemlji bila daleko od idealne, krajem 1931. dolazi do blagog smirivanja, tako da kralj Aleksandar, 3. rujna 1931. donosi Oktroirani ustav kojim je ponovo vraćen parlamentarizam, a iste su godine raspisani izbori. Prorežimske stranke ujedinjene su u jedinstvenu Jugoslavensku nacionalni steranku (JNS) koji je vodio general Petar Živković, predsjednik vlade u vrijeme diktature i zapovjednik Kraljevske garde. Iako su izbori raspisani, oni su bili javni i za pristupanje izborima bio je potreban dovoljan broj potpisa iz određenih kotara, zbog čega su mnoge stranke, uključujući i SDK, bojkotirale ove izbore, što je, jasno, rezultiralo pobjedom JNS-a. Kada je postalo izvjesno da ni kraljevska diktatura ne dovodi do poboljšanja, oporbeni političari iz Hrvatske (HSS, HSP, HFSS), koje predvode Vladko Maček (HSS), Mile Budak (HSP) i Ante Trumbić (HFSS), okupljaju se u Zagrebu i donose zajednički protestni dokument znan kao Zagrebačke punktacije (1932.). Pozivajući se, ponovo, na Krfsku i Ženevsku deklaraciju, zahtijevaju federalno uređenje i daljnje dogovore. Zagrebačke su punktacije potakle i niz drugih dokumenata, tako da u kratkom roku izlaze i Novosadske i Sarajevske i Ljubljanske punktacije. Kako je službeni Beograd punktacije proglasio protudržavnima, one su postale nevažeće, a zanimljivo je kako je od svih potpisnika, samo Maček završio, iako nakratko, u zatvoru.

Snimka Marsejskoga atentata danas je jedna od najvažnijih i najstarijih dostupnih snimaka od iznimnoga povijesnog značaja.

Ipak, problemi su se i dalje gomilali. Iako je raniji pokušaj u Zagrebu propao, planovi za ubojstvo kralja Aleksandra nisu prestali i kralj je bio upozoren kako će izvan Jugoslavije biti u velikoj opasnosti. Usprkos svemu, kralj je na brodu "Dubrovnik" otputovao u Marseilles na dogovoreni sastanak s francuskim Ministrom vanjskih poslova Louisom Barthouom kako bi dogovorio bolju suradnju dvije zemlje. Ipak, tijekom vožnje ulicama, Vlado Černozemski, pripadnik VMRO-a, ispalio je nekoliko metaka u kralja iz naposredne blizine, a tijekom pucnjave je poginuo i ministar Barthou. Marsejski atentat od 9. listopada 1934. okončao je Aleksandrovu vladavinu, a velik teret osvete pao je na ustaše. Naime, ubrzo je otkrivena upletenost ustaša u planirani atentat, tako da su brojni ustaški kampovi po svijetu pozatvarani, a čelnici uhićeni (Pavelić je boravio u zatvoru u Torinu).

Predsjednik Namjesništva i regent bio je, nakon atentata, Aleksandrov rođak Pavle Karađorđević, koji je prijestolje preuzeo do punoljetnosti Aleksandrova sina, Petra II.

Kako je prijestolonasljednik Petar II. još uvijek bio maloljetan, vlast je, kao regent, preuzeo Pavle Karađorđević, sin Arsena Karađorđevića. Princ Pavle postat će regent i uspostavit će tročlano Namjesništvo kojeg će, uz Ivu Perovića, bana Savske banovine, i Radenka Stankovića, profesora medicine iz Beograda, i voditi. Namjesništvo će, postepeno, dovesti do popuštanja diktature, ali tu priliku vide velikosrpski vjerski vođe koji šire ideje i mržnju prema hrvatskom narodu koja rezultira ubijanjem hrvatskih seljaka i paljenjem sela. Dobro prikriveni motivi i lažna izvješća rezultiraju daljnjim djelovanjem Ustaša i hrvatske mržnje prema Srbima što će kasnije rezultirati zločinima u NDH. Naime, nakon pada Jevtićeve vlade, dolazi, pod pritiskom Francuske i Engleske, do rješavanja tzv. hrvatskog pitanja.

Prva kriza koja je riješena bila je Konkordatska kriza. Naime, pregovori oko stvaranja konkordata između Kraljevine Jugslavije i Vatikana trajali su već neko vrijeme, a dokument je, konačno, potpisan 1935. za vrijeme nadbiskupa Antuna Bauera. No, iako je dokument potpisan, prosvjedi i snažna opozicija pravoslavnih svećenika, koji su tvrdili kako se Hrvatima time daje prevelika autonomija, rezultirali su time da konkordat nikada nije ratificiran. Sljedeći dio hrvatskoga pitanja bio je politički status Hrvatske. Naime, nakon smjene Jevtića, za premijera je postavljen Milan Stojadinović, vođa Jugoslavenske radikalne zajednice (JRZ ili popularno "jereza" - sačinjavale su je JNS, JMO i SLS). Stojadinović, doduše, počinje pregovore s Vladkom Mačekom oko statusa Hrvatske, ali za njegova mandata (1935. - 1939.), oni neće biti završeni. Godine 1939., knez Pavle smijenjuje Milana Stojadinovića i imenuje Dragišu Cvetkovića za novog predsjednika vlade. Kako su pregovori Stojadinović-Maček bili neuspješni, novi predsjednik vlade započinje nove pregovore koji su 26. kolovoza 1939. godine razultirali potpisivanjem Sporazuma Cvetković-Maček i osnivanjem Banovine Hrvatske.

Banovina Hrvatska bila je velik presedan jugoslavenske vlasti.

Banovina je zapravo bila "država u državi", a obuhvaćala je teritorij bivše Savske i Primorske banovine (uz dijelove današnje BiH). Imala je sudsku, zakonodavnu i upravno autonomiju u odnosu na Beograd, a za (prvog i posljednjeg) bana izabran je HSS-ovac Ivan Šubašić. Taj neviđeni presedan, kojeg je knez Pavle opradvdao člankom 116. jugoslavenskog ustava, izazvao je burne reakcije diljem zemlje. Srpski su se političari pobunili jer su smatrali da takav presedan Hrvatima daje provilegiran položaj i ruši ideje jugoslavenstva koje je država provodila, dok su neki hrvatski političari, predvođeni HSP-om, smatrali kako je ovo samo obmana i kako je jedina moguća solucija potpuna samostalnost Hrvatske. Kako bilo, protesti su ubrzo prestali, a situacija u zemlji ponovo se pogršala u nadolazećem razdoblju. Dana 1. rujna 1939., Adolf Hitler započinje napad na Poljsku, čime započinje Drugi svjetski rat u kojeg će se i Kraljevina Jugoslavija ubrzo priključiti.

HSS-ov Ivan Šubašić imenovan je za posljednjega hrvatskog bana, a kasnije će u vladi DFJ obnašati i funkciju Ministra vanjskih poslova.

Kraljevina Jugoslavija svakako je bila važna strateška točka i za Saveznike i za Sile Osovine tako da su se i jedna i druga frakcija borile oko pridobivanja Jugoslavije za saveznika. Iako su Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska bile tradicionalne jugoslavenske saveznice, za vrijeme premijera Stojadinovića došlo je do približavanja Jugoslavije Trećem Reichu i Kraljevini Italiji. Na koncu, pod primamljivim obećanjima, Kraljevina Jugoslavija pristupa Trojnom paktu 25. ožujka 1941., manje od godinu dana nakon što je, u rujnu 1940., formiran. No, dobar dio jugoslavenskog naroda, kao i međunarodna scena, nisu odobravali ovaj potez taku da su Britanci ubrzo dali podršku državnome udaru koji je izveden u noći s 26. na 27. ožujka 1941. Namjesništvo je ukinuto, a premijeru Cvetkoviću oduzet je mandat. Maloljetni kralj Petar II. proglašen je za punoljetnu osobu čime preuzima prijestolje, iako nije ni krunjen ni miropomazan, a za predsjednika vlade izabran je general Dušan Simović. Simovićeva je vlada najavljivala razvrgavanje Trojnoga pakta, ali do toga čina nikad nije došlo zbog pritiska i otovrene prijetnje Trećeg Reicha. Umjesto toga, Simovićeva vlada nije razvrgnula sporazum, nadajući se da će tako izbjeći njemačku okupaciju i spasiti monarhiju.

[uredi] Izvori