U okviru Interparlamentarne koalicije za globalnu etiku, reisu-l-ulma dr. Mustafa Cerić je u ponedjeljak, 20. juna, održao glavni govor (Keynote Address) u sjedištu Ujedinjenih Nacija o temi „Mapa puta za kulturu mira“.

Ovaj susret u UN-u održan je pod patronatom marokanskog kralja Muhameda VI i suorganizaciji misije Bosne i Hecegovine u UN-u uz sudjelovanje visokih vjerskih autoriteta jevrejske, kršćanske i muslimanske zajednice te akademske zajednice sa Jelskog univerziteta.

Zbog važnosti trenutka za mir u svijetu, posebno na Bliskom istoku, govor reisu-l-uleme dr. Cerića u sjedištu UN-a Agencija MINA prenosi u cijelosti:

„Vaša Eminencijo Pastor Adeboje, Glavni ženevski rabin Dajan, Ekselencije ambasadori, Uvaženi delegati, Dame i gospodo, Dozvolite da na početku svog izlaganja čestitam generalnom sekretaru Ban Ki Munu (Ban Ki Moon) na ponovnom izboru na položaj generalnog sekretara UN-a i da mu poželim uspjeh u očuvanju i razvijanju mira u svijetu. Pošto dolazim iz Bosne i Hercegovine, svoje izlaganje otvaram konstatacijom da je bez sumnje posljednje stoljeće bilo najkrvavije stoljeće u modernoj povijesti, daleko više nasilno u relativnom i apsolutnom smislu nego ijedna prethodna era. To da je dvadeseto stoljeće bilo nasilno bez presedana može izgledati paradoksalno. Zar zadnjih sto godina nije vrijeme ogromnog progresa.

Za moju zemlju, Bosnu i Hercegovinu, međutim, dvadeseto stoljeće ostat će upamćeno gorkom činjenicom da je krik „never again“ (nikad više) iznevjeren zato što Svjetska Organizacija Ujedinjenih Nacija nije bila u stanju da ispuni svoju misiju zaštite mog naroda od genocida. No, moram reći da je Vijeće sigurnosti UN-a djelovalo odgovorno kad je osnovalo Međunarodni tribunal za hapšenje osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjenih na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. god. Ovo tijelo UN-a, koje je smješteno u Hagu, Nizozemskoj, je prvo takve vrste, koje ima za cilj da procesuira teške zločine protiv čovječanstva i da osudi počinioce zločina.

Treba pohvaliti nedavno hapšenje optuženog srpskog ratnog zločinca Ratka Mladća i podržati rad tužitelja Serđa Bramerca (Serge Brammertz). Pa ipak, ako zaista želimo spriječiti buduće genocide, moramo više učiniti osim prigodnih suosjećanja prema žrtvama. Moramo shvatiti dubinu psihologije počinitelja kao i ravnodušnost posmatrača genocida.

Moramo ustanoviti šta je to što neke ljude, koji su inače „normalni“, učini da mrze druge ljude i narode do te mjere da ih planski i sistematski žele istrebiti?! Ali i one ljude koji pomažu genocid ili stoje po strani i nijemo gledaju zločin nad nevinim ljudima! I njih treba proučiti i upoznati! Svi moramo učiti o holokaustu i genocidu ne samo kao povijesnim činjenicama, već kao način da upoznamo našu djecu o opasnosti rasizma, anti-semitizma, islamofobije i drugih primjera ljudske netrpeljivosti. Moramo poučiti mlade naraštaje da cijene demokraciju i ljudska prava te ih hrabriti da odbace mržnju, netoleranciju i etničke sukobe. Moramo naučiti da cijenimo vrijednost života i da poštujemo integritet ljudskog života, moramo cijeniti religiju i poštivati razlike religijskog izražaja, moramo cijeniti slobodu i poštivati granice ljudske slobode, jer moja sloboda prestaje tamo gdje počinje sloboda drugoga, moramo cijeniti tuđi imetak i poštovati vlasništvo drugoga, moramo cijeniti vrijednost ljudske časti i poštivati različitost kod drugoga. U stvari, mi moramo imati novu viziju za misiju Ujedinjenih Nacija.

Doista, treba nam nova UN za dvadeset prvo stoljeće, UN koja će redefinirati svoju misiju u smislu umijeća mira a protiv umijeća rata, u smislu pravednog mira a protiv pravednog rata, te u smislu svetog mira a protiv svetog rata. Upravo u tome vidim značaj vjere i vjerskih autoriteta, koji uveliko mogu pridonijeti promjeni filozofije umijeća rata (The Art of Peace), koju je inaugurirao kineski autor Sun Tzu prije više do hiljadu godina, u filozofiju umjeće mira (the Art of Peace). Zamislite kako bi bilo da su ljudski um i ljudska energija upotrebljeni za umijeće mira umjesto umijeće ratovanja? Šta je umijeća ratovanja nego umijeće ubijanja i rušenja? Jesmo li mi ljudi ubice i rušitelji?, Ne, ja mislima da nas je Uzvišeni Allah stvorio za mir a ne za rat. No, mnogo važnije od toga je da doktrinu pravednog rata vjerski autoriteti zamijene za teologiju pravednog mira, jer je očito da ne postoje pravedni ratovi zato što ratovi nanose veliki bol i patnju ljudima pa su stoga svi ratovi nepravedni.

Prema tome, UN za dvadeset prvo stoljeća mora biti drugačiji od dvadesetog stoljeća u smislu da pravi pravedan mir a ne da osigurava uvjete za pravedan rat. UN mora biti osposobljena moralnim kredibilitetom i ljudskim integritetom kako bi ispunio svoju misiju pravednog svijeta u kojem će svi ljudi i narodi imati istu priliku za ugodan i napredan život tako da neće biti razloga za bilo kakve ratove. Naravno, najvažnija uloga vjerskih autoriteta je u njihovoj obavezi da ideju o svetom ratu zamijene za ideju svetog mira. Ako bi bilo samo za to svrhu, vjerujem da bi odgovarajući forum za vjerske autoritete u UN-u imao smisla kako bi se navikli na ideju svetog mira umjesto svetoga rata u dvadeset prvom stoljeću.

Pošto je jasno da niko nema monopol ni na mir ni na rat, kao ni na patnju ni na sreću, svi se možemo složiti da je zajednička sudbina čovječanstva u Nuhovoj lađi spasa za čovječanstvo, koju moramo graditi prije nego bude prekasno da se suočimo sa nuklearnom poplavom i klimatskom promjenom od koje se očito niko neće moći skloniti. Ova Nuhova lađa za spas čovječanstva treba da se sastoji od zajedničkih vrijednosti, koje su u biti religijske i univerzalno prihvaćene vrijednosti. Te vrijednosti su univerzalne onoliko koliko su zajedničke svim ljudskim bićima, bez obzira na njihovu etničku pripadnost, vjersku odanost, kulturno porijeklo i/ili političku orijentaciju.

Najvažnija od svih vrijednosti je vrijednost života i poštivanje integriteta ljudskog života. Uistinu, nema ništa što nam je toliko zajedničko kao što je sam život. Otuda i Božija zapovijed: Ne smiješ ubiti, što ne znači samo da: Ne smiješ počiniti holokaust, ne smiješ počiniti genocid; ne smiješ počiniti etničko čišćenje, već to znači i da: Ne smiješ počiniti samoubilački bombaški napad, jer ubijanjem drugih samoubilačkim činom ne čini te junakom, već je to dvostruko ubojstvo: ubojstvo drugog i samoubojstvo.

Sloboda nam je svima zajednička vrijednost, jer bez slobode naš život nema pravu vrijednost. Zato je put od ropstva do slobode jedan od najvažnijih puteva u ljudskoj povijesti. No, to nije apsolutna, neograničena sloboda. Kad je Uzvišeni Allah oslobodio sinove Israilove od ropstva, On ih je obavezao na deset zapovijedi prema kojima treba da se ponašaju u životu, a to su zahtjevi Božanskog zakona. Isto tako je bilo i sa Allahovim Poslanikom Muhammedom, a.s., i njegovim ashabima kada ih je Allah, dž.š., oslobodio iz mekkanskog ropstva i osigurao im slobodu u Medini. Oni su bili dužni da se ponašaju prema zakonu Božije objave.

Sloboda čovjeka je ograničena zato što sloboda drugoga, tj., sloboda moga komšije, određuje granice moje slobode. Pravo na privatno vlasništvo i poštivanje imetka drugoga nije samo način poštenog života kojeg treba shvatiti kao zajedničku vrijednost svih ljudi, nego to podrazumijeva i zajednice i države koje imaju pravo na samo-određenje i samo-definiciju koju drugi moraju poštivati.

I konačno, vrijednost ljudske časti i poštivanje različitosti kod drugih, bez obzira da li su oni muškog ili ženskog spola, crnci ili bijelci, mladi ili stari, muslimani, kršćani, Jevreji ili sljedbenici drugih religija. Iako je ova vrijednost prihvaćena kao zajednička vrijednost svih, mi uočavamo, međutim, potrebu da se to još više razvija u mnogim dijelovima svijeta, posebno u smislu borbe protiv diskriminacije, protiv osporavanju jednakih prava muškarcima i ženama, te protiv ksenofobije, rasizma, anti-semitizma i islamofobije“, zaključio je reisu-l-ulema Cerić svoje izlaganje u UN-u.

LJILJAN.BA