No kada bi se to dogodilo, ne bismo umrli samo zato što bismo nestali u crnoj rupi, već i zato što bi gravitacija koja bi djelovala na naše noge bila veća od one koja bi djelovala na našu glavu. To vrijedi čak i kada stojimo na Zemlji, jer su naše noge bliže središtu planeta. Međutim, ovdje je ta razlika neznatna. S druge strane, crne rupe su tako male i guste da naša visina postaje značajna pa naše noge ubrzo počinju putovati puno brže od glave. Možda bi nam taj osjećaj u početku bio ugodan, kao kada se ujutro rastežemo - bila bi to svojevrsna kozmička joga. No s vremenom bi razvlačenje naraslo do te mjere da bi njegove sile nadjačale molekularne koje povezuju naše tijelo. U jednom trenutku pukli bismo i rastavili se u dva dijela, vjerojatno prvo pri dnu kralježnice. Budući da ispod struka ne postoje vitalni organi, čini se da bismo nakratko preživjeli – prije nego što bismo iskrvarili. U međuvremenu bi gravitacijske sile crne rupe sve više jačale te bi nastavile komadati dijelove našeg tijela.

No prema DeGrasse Tysonu, to čak nije najgore što bismo doživjeli! Naime, kako padamo u crnu rupu tkanje vremena-prostora se sužava, što znači da je prostor koji zauzimamo u njezinoj dubini uži od onoga na vrhu. Drugim riječima, dok nas razvlači, crna rupa nas istovremeno stišće i pretvara u špagete u procesu koji je za ovu potrebu nazvan 'špagetifikacijom'. 'U engleskom jeziku postoje različiti nazivi za različite vrste smrti: primjerice, ako nas netko ubije - ubojstvo, ako se sami ubijemo – samoubojstvo, a kad nas ubije struja - 'electrocution' (smrt od strujnog udara). Dodajte im još riječ 'špagetifikacija'', poručio je američki fizičar.

Tportal/LJILJAN.BA