Naroda čija zemlja zbog svojih brojnih naftnih nalazišta spada u najbogatije u sjevernoj Africi i čiji trijumf u borbi protiv tlačitelja Gadafija izaziva burno odobravanje arapskih susjeda.

U prijašnjim vremenima su Evropljani dolazili kao kolonijalni gospodari ili kako bi se dodvorili diktatoru Gadafiju u njegovom beduinskom šatoru. Sada se francuski predsjednik Nicolas Sarkozy i britanski premijer David Cameron mogu prezentirati u sunčanom svjetlu osloboditelja. Priuštit ćemo im taj trijumf.

U znaku trijumfa

Francuska i Velika Britanija su snosile najteže breme vojne akcije NATO-a. Bez njih teško da bi bila moguća pobjeda libijskih pobunjenika nad Gadafijem. Bili su pritom ustrajni, i u najtežim mjesecima, u kojima je bjesnila borba za moć i kad nije baš bilo sigurno hoće li pobunjenici moći trijumfirati protiv Gadafijeve vojske plaćenika.

Sarkozy je bio prvi zapadni državnik, koji je priznao Prijelazno vijeće, uspostavio diplomatske odnose i koji se od samog početka zalagao za vojnu akciju. Francuska je pobunjenike privremeno opskrbljivala oružjem i iz zraka. Velika Britanija je nosila drugo breme NATO-ove akcije u Gadafijevom pustinjskom carstvu, te se stoga i njezin premijer Cameron može osjećati kao pobjednik.

Francuz i Britanac su posjetili i Trg mučenika u uporištu pobunjenika Bengaziju. Te slike će ukrašavati Sarkozyjevu izbornu kampanju. I Camerunu, koji je na unutarnjopolitičkom planu stjeran u kut, ovo će putovanje dobro doći, jer su Britanci s dosta simpatija pratili oslobodilačku borbu Libijaca. Unosni ugovori za crpljenje nafte bi se - onako usput - također mogli ispostaviti kao dobrodošla ratna dividenda za skupocjenu zračnu akciju. Dobrodošla i zbog toga što je naftni koncern British Petroleum upravo u Rusiji izgubio tlo pod nogama.

Privlačni budući profit

Turski premijer Recep Tayyip Erdogan također trenutačno putuje po sjevernoj Africi kako bi ojačao osmanski profil regionalne sile u ekspanziji. Ni on ne želi izostati na velikom oslobodilačkom tulumu u Tripoliju.

A Njemačka? I mi moramo pomoći u razvoju demokracije, vladavine prava i obrazovanju mladih ljudi. Alo i u izgradnji infrastrukture i multilateralnim mjerama, koje u vidu imaju cjelokupni sjevernoafrički i arapski prostor. Hoće li se njemačka suzdržanost u Vijeću sigurnosti UN-a uzeti za zlo, pokazat će budućnost. Njemačke tvrtke u budućim investicijama zasigurno neće biti na prvom mjestu, ali ne i na posljednjem. Jer, njemački know-how je tražen i u arapskom svijetu.

Njemačka je libijske pobunjenika uostalom pomagala na svaki drugi način osim vojnog. Posebna iskustva Njemačke s prijelazom iz diktature na vladavinu prava bi, ako ne danas, najkasnije sutra trebala biti dobrodošla u reorganizaciji libijske države.

DW/LJILJAN.BA